Znamenja Bosne i Hercegovine

KADA JE UMJETNOST SMISAO ŽIVOTA

SLIKE SJEĆANJA NA SRETNE DANE


Diviti se ljepotama oko sebe, viđenim ili zamišljenim i biti u službi Stvoritelja tog sklada i harmonije, a pri tome uživati u ljubavi i umjetnosti, za Ahmeta Muminovića je smisao života.
Rođen je u Gornjem Vakufu, 6. aprila 1945. godine, gdje je i počeo, još kao dijete, da slika, ilustruje i crta stripove.
Nadahnut ljepotama koje su ga okruživale u njegovom Vakufu, predivnim krajolikom  i ljudima punim ljubavi prema njemu, kao djetetu koje raste kao siroče bez oca, s majkom sestrama i starijim bratom koji slika, kao učenik gimnazije, 1963. godine, priređuje prvu izložbu.
Drugu izložbu rađenu uglavnom uljem na platnu priređuje kao student 1968. godine.
Međutim, tu se pred Ahmetom otvorio jedan novi svijet. Studirao je historiju na Filozofskom fakultetu u Sarrajevu. Imao je priliku da upozna neke tradicionalne vrijednosti Bosne i Heercegovine o kojima se u tadašnjem komunističkom sistemu  nije govorilo, a ni pisalo... To je bio glavni podstrekač za motive na Ahmetovim slikama. Glavne teme na tih pedesetak slika bili su zaboravljeni, bolje reći zapostavljeni muslimanski običaji i nestali islamski spomenici.
Kada je pokazao slike u tadašnjem republičkom Zavodu za zaštitu spomenika, kome je na čelu bio doktor Čelić, nisu krili oduševljenje i organizovali su izložbe u jedanaest domova kulture u Travniku i Sarajevu. Svjesni da se, u to vrijeme, niko neće usuditi da kupi sliku na kojoj su namazi, abdesti, munare i medrese, da bi podstakli mladog slikara, dali su mu honorar za promociju svake izložbe na kojoj je Ahmet Muminović svojim zanimljivim predavanjem o nevjerovatnim i malo poznatim nevjerovatnim istinama iz naše prošlosti prosto oduševljavao publiku.
Ali desilo se i tu nešto neobično. U vrijeme izložbe u domu na Natkovačima književnik Sait Orahovac je vršio promociju svoje knjige o pjesmama sevdalinkama. Uz njega su bili sazlije i pjevači sevdalinki, a od uglednijih poznavalaca prošlosti doktor Derviš Korkut direktor Muzeja grada Sarajeva i profesor na Mašinskom fakultetu Mustafa Mehić.
Kad su vidjeli zidove sale doma okićene slikama jednoglasno su uzviknuli:“Pa ovo je pravo mjesto za promociju sevdaha!“
Poslije promocije profesor Mustafa Mehić je mladom slikaru Ahmetu ponudio da organizuje izložbu i predavanje u prostorijama Rijaseta Islamske zajednice.
Tu je zahvaljujući angažovanosti hadži Huseina efendije Đoze izložba doživjela svoj vrhunac. Promociji je prisustvovalo više od tri stotine uglednih građana Sarajeva. Sve su slike otkupljene, što je bio veliki podstrek za mladog slikara, koji je već godinu dana živio u bračnoj zajednici sa svojom izabranicom, šesnaestogodišnjom učenicom, Zekirom.
Kada Ahmet o tome priča, u polu šali kaže kako ih je matičar na Ilidži, prilikom vjenčanja začuđeno primio riječima:“Ovo je orvi put u mojoj karijeri da vjenčavam učenicu i studenta!...Pa od čega ćete, djeco, živjeti?“
 „Od umjetnosti!“ – Odgovorio je Ahmet.
I zaista od tada Zekira i Ahmet crtaju, slikaju, pišu i žive zajedno.
Česti kontakti sa Hadži Husein efendijom Đozom učinili su da Ahmet uđe u jedana za njega novi svijet. Upoznao je mnogo Đozinih prijatelja, za koje je tadašnja javnost, mediji i policija držala da se radi o „Mladim muslimanima“, neprijateljima tadašnjeg sistema. Poznanstvo sa Azizom Kadribegovićem, tada mladim i vrlo darovitim publicistom i piscem bilo je dragocjeno... Na Đozin prijedlog da bi valjalo pokrenuti muslimanski list, novine,... Ahmet i Aziz su reagovali brzo i bezrezervno. Sami su obilazilo tadašnja republička ministarstva i uz velike poteškoće izganjali papire potrebne za pokretanje novina. Ahmet je ostvario stalno zaposlenje u redakciji tog novog lista koji se zvao „Preporod“. Međutim, tada su za njega i njegove stripove zatvorena vrata svih redakcija u Bosni i Hercegovini. Ali Ahmet ne miruje. Zajedno sa suprugom  počinje da radi i objavljuje stripove u Srbiji i Hrvatskoj.
Posebnu pažnju izazvali su  dokumentarno popularnim stripovima o životu Matije Gubca, Njegoša, Vuka Karadžića, Ruđera Boškovića, Čarlsa Darvina i drugih... Objavljeni najprije u „Politikinom zabavniku“, a poslije u mnogim listovima... Pravili su stripove i o tadašnjim narodnim herojima, među kojima je bio najzapaženiji strip „Valter brani Sarajevo“ koji je preveden na kineski jezik i štampan u Kini.
Veliku popularnost imali su stripovi rađeni na osnovu popularne televizijske serije „Otpisani“ štampani u 15 zasebnih svezaka.
Stripovi o poznatim rok grupama i pjevačima, štampani najprije u dnevnom listu „Politika“, a onda u mnogim listovima za mlade, uživali su veliku popularnost.
Serija stripova „Katastrofe“ o nevjerovatnim događajima, prešla je granice tadašnje države i objavljivana je u Švedskoj, Finskoj, Belgiji...
Deset epizoda sa po šezdeset strana licencnog stripa „Veliki Blek“, djelo Muminovića objavljivano je u cijeloj Evropi, pa i dalje.
Stripove o Nikolinu, zatim erotsko humoristički strip „Šeherezada“ i strip kaiševe „Zanimljiva Jugoslavija „ objavljivao je veliki broj listova i izdavača u tadašnjoj državi na srpskom, hrvatskom, slovenačkom, makedonskom, albanskom, mađarskom i turskom jeziku.
Rat 1992. godine, zatekao je Ahmeta Muminovića i njegovu porodicu u Sarajevu, gdje od vojnih vlasti Ahmet dobija specijalni zadatak, da se angažuje u ratnom novinarstvu. U tome je bio vrlo aktivan i pokreće list „Ratni glas – Republika B i H“, koji je štampan u Splitu i tako bio dostupan svima u zemlji i inozemstvu. Uz ratno novinarstvo Ahmet ne ostavlja strip, nego naprotiv crta  još više. Za hrvatskog izdavača strip „Ne damo Dubrovnik“, a za bosanskog izdavača u Njemačkoj „Zelene beretke“, koji se plasira na evropskom tržištu i biva divno prihvaćen. Čak je neki Italijan na osnovu stripa „Zelene beretke“ napisao doktorsku disertaciju, navodeći činjenicu da su tri glavna junaka stripa Zike – musliman, Ankica – katolkinja i Sava – pravoslavac borci za multietničku Bosnu i Hercegovinu.
Na poziv nekih turskih izdavača da za njih piše ratne tekstove i crta stripove Ahmet odlazi u Istanbul gdje u natiražnijem listu „Sabah“ crta dnevni strip „Sarajevo gori“. Poslije toga na najudarnijem mjestu, drugoj strani veoma tiražnog lista „Zaman“ radi dnevnu rubriku „Crtežom i riječju po Bosni i Hercegovini“. Na inicijativu glavnih ljudi „Zamana“ pravi izložbu slika sa temama o ratnom stradanju Bosne i Hercegovine. Pokrovitelj i finansijer izložbe bilo je udruženje 500 biznismena Turske „Išhad“. Izložbu otvara, 18. septembra 1995. godine, gradonačelnik Istanbula, sadašnji premijer Taib Erdogan. Sve slike su prodane, trideset i dvije prilikom otvaranja, a ostalih dvadeset tokom trajanja izložbe. Otvaranje je pratilo devet televizijakih kanala, a predvorje izložbenog salona bilo je isponjeno vijencima cvijeća, napravljenog uglavnom od ljiljana. Sve se to događalo u centru Istanbula u najznačajnijoj koncernoj dvorani „Džemal Rešid Rej“. Novac od prodanih slika predali su predstavnici „Išhada“ rahmetli Abdulahu Konjiciji, prilikom njegove posjete Istanbulu, krajem 1995. godine.

Ovih 55 slika izloženih na ovoj izložbi su originalni radovi rađeni kombinovanom tehnikom  - tuš, tempera, akvarel, su umjetničke vizije sjećanja na sretne dane, vrlo pogodne kao pokloni za svoje najbliže i najdraže u dijaspori, da ih podsjećaju na svoju domovinu.