Bosna na slikama
Bosna na slikama

U okviru Međunarodnog sajma knjige koji se od 23. do 28. maja ove godine održava u Sarajevu, u Skenderiji, otvorena je i svojevrsna izložba umjetničkih radova Ahmeta Muminovića pod naslovom "Slike sjećanja na sretne dane".
Ova izložba je svojevrsni omaž sličnoj izložbi na početku umjetničke karijere Ahmeta Muminovića: naime, tačno prije četrdeset godina (1968) Ahmet Muminović je u brojnim domovina kulture u Sarajevu i Travniku, te na kraju u prostorijama tadašnjeg Starješinstva Islamske zajednice, u prizemlju iste zgrade u kojoj se danas nalazi i naša redakcija, izložio pedesetak slika ulja na platnu na kojima je "oživio" zaboravljene ili zapostavljene muslimanske običaje i islamske spomenike o kojima se niti je moglo a niti smjelo pisati (i crtati odnosno slikati) u tadašnjem komunističkom sistemu. Činjenica da su slike bile javno izložene ne demantira navedenu konstataciju, već samo potvrđuje pravilo da su, zahvaljujući nekim privatnim inicijativama, slike mogle izvjesni period stajati na tamo nekim požutjelim zidovima domova kulture, gdje ne zalaze politički uglednici niti oficijelni javni radnici i državni kritičari, ali da ne budu ni na koji način javno valorizirane ili ne daj Bože otkupljene za neku ustanovu kao eventualna stimulacija mladim umjetnicima.
Na kraju, zahvaljujući Mustafi Mehiću i Husein ef. Đozi, nakon promocije u Islamskoj zajednici, sve slike je otkupila Islamska zajednica, ali i - po našem običaju - izgubljene i nestale, tako da se pouzdano ne zna da li u nekoj privatnoj kolekciji postoji i jedan eksponat sa ovih izložbi iz 1968. godine.
Usud je htio da je mladom slikaru Ahmetu Muminoviću ta promocija bila ne samo ulazak na mala vrata u svijet umjetnosti, naročito stripa, već i svojevrsna preporuka i šansa za rad u jednom drugom mediju - u novinama, i to upravo ovim koje čitate. Naime, u septembru 1970. godine izašao je prvi broj Preporoda, a njegov prvi tehnički i likovni urednik bio je Ahmet Muminović. Sudbina je htjela da i autor ove bilješke, kao novinar, bude angažiran na tom projektu, pa se tako može reći da smo nas dvojica (tada) mladih ljudi, zajedno sa Husein ef. Đozom bili ne samo neposredni pokretači već praktično i jedini realizatori cjelokupnog posla zahtjevnog izdavanja lista koji će uskoro obilježiti četiri decenije postojanja. I da se ne shvatimo pogrešno: bilo je još dosta ljudi oko ovog projekta, ali to je bila neka vrsta publike: aplauza nije nedostajalo, ali kad se trebalo "ukazati" pred licem javnosti i posebno stati iza pokretanja jednog vjerskog lista, onda su moja malenkost i Ahmet Muminović (o Husein ef. da i ne govorimo) iako sa malo iskustva, sa istinskom ljubavlju i osjećajem da radimo nešto veliko i uzvišeno, pristupili tome poslu dajući se bez ostatka, kako smo najbolje znali i umjeli.
Danas je, naravno, društvena situacija sasvim drugačija, pa slike starih džamija, tekija, abdesta, namaza, medresa i sl. ne izazivaju neku posebnu pažnju, ali, sasvim sigurno, dobijaju neke drugačije konotacije, posebno nakon vandalskog rušenja i uništenja stotine njih na području RS. Ove slike tako postaju ne samo neka vrsta likovnih dokumenata i zalog produženja našeg pamćenja, već i svojevrsno parče domovine onima koji su bili primorani da, spašavajući goli život, ostave zavičaj i sve najljepše i najdraže u njemu i otisnu se u bijeli svijet. Ovo tim prije što se autor trudio da slike vjerskih (ali i drugih) objekata imaju stvarni dokumentaristčki karakter, sa njihovim prvobitnim izgledom i svim važnim detaljima koji su tokom povijesti ili nestali ili, našim nehatom, zamijenjeni novim i modernijim. "Aladža džamija u Foči", "Medresa u Travniku", Džamija Ferhadija u Banjoj Luci", "Tabački mesdžid", "Turbe kod Travnika", "Šerijatska sudačka škola u sarajevu", "Džindina džamija u Donjoj Tuzli" i dr. nazivi su nekih od eksponata, zajedno sa brojnim kulturološkim spomenicima poput mostova, hanova, musafirhana, starih utvrda i nekih drugih dijelova naših gradova, što sve daje jedinstvenu mogućnost stvarnog vraćanja i doživljavanja onoga što je umnogome prekriveno prahom prošlosti.
Slike prije četrdeset godina su rađene uljem na platnu a ove kombinovanom tehnikom - tuš, tempera, akvarel. I one, kao i brojni drugi radovi Ahmeta Muminovića, svjedočanstvo su povratka neke vrste poetskog realizma, povratka i naglašenog prisustva linije, crteža, minucioznog poznavanja pokreta, smisla kako za detalj tako i za cjelinu, rađene pod očitim utjecajem stripa i drugih ilustracija koje autor godinama ispisuje (odnosno crta) za brojne listove i časopise (kako kod nas tako i u svijetu), u kojima se pokazuje ne samo virtuoznost crteža, već i umijeće klasičnih majstora koji su se pokatkad takmičili u što vjernijem prikazu onoga što vide i osjećaju u prirodi i životu.
Iz bogate autorove biografije za ovu priliku ćemo istaći Ahmetov angažman u najtiražnijem turskom listu "Sabah", gdje u toku agresije na BiH objavljuje dnevni strip "Sarajevo gori", a zatim u takođe tiražnom listu "Zaman" radi dnevnu rubriku "Crtežom i riječju po Bosni i Hercegovini. Na inicijativu glavnih ljudi "Zamana", Ahmet pravi svoju izložbu slika sa temama o stradanju Bosne i Hercegovine, a nju, u septembru 1995. godine, u najznačajnijoj istanbulskoj koncertnoj dvorani "Džemal Rešid Rej" otvara tadašnji gradonačelnik Istambula i sadašnji premijer Taip Erdogan. Sav prihod od prodanih slika (a sve su naprosto razgrabljene) išao je u fond za pomoć BiH.
I na kraju, još jedan podatak: Ahmetov sin Safer, koji je imao svega tri godine kada mu je babo bio tehnički urednik Preporoda, došao je na "njegovo" mjesto 1997. godine i već jedanaestu godinu uspješno vodi tehničku stranu lista. A to je, reklo bi se, najbolji nastavak kontinuiteta koji je započeo Ahmet davne 1970. godine. Ova izložba, pored ostalog, govori i o tome.
Čestitajući Ahmetu na četrdesetogodišnjem istrajavanju u ovom nikada dovoljno društveno valoriziranom poslu (kao i njegovoj supruzi Zekiri, koja ga u umjetničkom izrazu dosljedno prati), za naše čitaoce donosimo nekoliko ilustracija-eksponata ove raritetne likovne manifestacije.
A. Kadribegović